Dok u drugim zemljama pojedini političari pokušavaju da se što više približe narodu, kod nas su svakim danom sve udaljeniji.
Piše: Zvonimir Nikolić
Moje prvo radno mjesto je bilo u Energoinvestovoj „Putničkoj agenciji“. Tada, početkom osamdesetih, Energoinvest je bio privredni gigant Sarajeva, Bosne i Hercegovine, a i Jugoslavije. Neko pametan je shvatio da funkcioneri kompanije jako puno koriste usluge putničkih agencija i da ne bi novac odlazio negdje drugo, otvorili su svoju agenciju. I kako to obično bude, kreneš od početka - prodaje željezničkih karata (tada smo još uvijek imali vozove koji su saobraćali, imali „spavača“ i „kušet kola“, „Olimpic express“ i „Bosna express“), polako napreduješ do prodaje domaćih aviokarata ( tada smo imali i domaći aviosaobraćaj između najvećih gradova u Jugoslaviji), i nakon školovanja u Beogradu i sticanja radnog iskustva, pređeš na međunarodne aviokarte (sada su kod nas sve aviokarte međunarodne).
Još uvijek nije postojao računarski sistem po agencijama i za jednu avionsku kartu, morao si da prelistaš svjetski „Red letenja“ u knjigama koje su se zvale „ABC“ (dvije knjige debljine telefonskog imenika u New Yorku), a da bi izračunao cijenu, morao si ukalkulisati milje koje putnik prelijeće sa dozvoljenim miljama i sve cijene pronaći u svjetskom cjenovniku avionskih karata ( knjiga zvana „APT“ od jedno 1.800 stranica sitnog teksta i još sitnijih cifri). A ja sam, zahvaljujući trudničkom bolovanju dvije kolegice s posla, relativno brzo „napredovao“ i sa nepunom 21 godinom, već radio na prodaji međunarodnih aviokarata.
Jednog dana prišao mi je šef agencije i rekao:„Predsjednik treba da putuje, pa pazi kako ćeš“.
Predsjednik je zapravo bio predsjednik Poslovodnog odbora SOUR-a Energoinvest, i u to doba je tu funkciju obavljao drug Dragutin Braco Kosovac. Bivši političar, a tadašnji glavni boss u Energoinvestu. Mislio sam, nazvaće me sekretarica i reći gdje i kada treba da putuje, a ja ću imati dovoljno vremena da sve to složim i pripremim u najboljoj varijanti. Jedino što nisam očekivao je bilo da se drug Braco lično pojavi u agenciji. I baš to se dogodilo.
Malo zbunjen i prepadnut (u mojim rukama je tog momenta bio ugled cijele agencije ili cijelog tadašnjeg OOUR-a Putne usluge), uspio sam pronaći sve letove i izračunati cijenu. Tada su direktori putovali prvom klasom i mala greška u računanju cijene (u hiljadama dolara) je značila i gubitak pola ili cijele plate iz mog džepa. Drug Braco je popio kafu sa šefom, sa mnom se upoznao, uzeo gotovu kartu i samo kratko rekao: „Mali, nemoj da ostanem negdje na aerodromu“. A ja sam samouvjereno odvratio: „Ne brinite, sve je OK“.
Konačno se sve završilo, drug Braco je otputovao, a ja sam narednih sedam dana premotavao sve letove od Sarajeva, preko Beograda, Singapura, Kuala Lumpura, nadajući se da će sve proći kako treba, da nisam nigdje pogriješio u minimalnom vremenu između dva leta ili da nisam neko slovo u imenu grada pogrešno upisao. A na kraju mjeseca sam strepio i od obračuna cijene. Ipak, danima sam prepričavao roditeljima i raji kako sam se upoznao sa drugom Bracom i kako je bio ljubazan prema meni, skoro pa golobradom mladiću. I na svu sreću sve je bilo kako treba.
Nemoguća misija
Pišem ovo ponukan fotografijama na Facebooku koje se svako malo pojavljuju - urugvajski predsjednik Jose Mujica vozi staru „bubu“; Jose čeka u čekaonici kod ljekara; Jose u trošnim japankama; Jose i gradskom prevozu; Jose u redu u pošti... Ministri u Švedskoj na biciklima, u Norveškoj pješaci.
Ponekad pokušam zamisliti nekog od naših „vladara“ u trošnom trolejbusu, kako pokušava održati ravnotežu zajedno sa ostalim putnicima, kako se gužva i očajnički pokušava da dohvati rukohvat u opštem krkljancu u tramvaju, kako ide biciklom na posao dok ga novopečeni biznismen zalijeva vodom iz lokve, vozeći skupocjeno terensko vozilo.
Ono što je u nekim zemljama sasvim normalno (npr. u skandinavskim ili, eto. u Urugvaju), kod nas je nezamislivo. Iz više razloga.
Prvi razlog je, vjerovatno, to što niko od opštinskog funkcionera pa nadalje, ne bi sebi dozvolio taj „luksuz“ da se vozi u gradskom prevozu ili na biciklu. Drugi, što ne znaju šta bi uradili sa silnim limuzinama i ko bi ponovo zaposlio sve te vozače koji žive od toga što vozaju ove demokratski izabrane političare. A treći je, vjerovatno, i najčudniji. Čisto sumnjam da bi neko, kada bi u tramvaju prepoznao npr. predsjednika Federacije, rekao: „Svaka mu čast!“.
Više sam sklon varijanti da bi naši komentari bili slijedeći: „A, vidi levata, tramvajem se voza!“, „Pa, nije ni tako ružan u prirodi“, „Vidi mu pantola, sviju ti!“, „Ma, slup'o auto garant, pa čeka novi!“, „Vidi kokuza, matere ti, nema ni za taksija!“, „Vela havle, budale, ima službeno auto, vozača, ne plaća gorivo i parking, a on se voza tramvajem“…
Da ne govorim koliko ljudi bi mu vjerovatno prišlo i reklo:“ E, neka si, vala, opalio po onom Dodiku neki dan“, „Šta, bolan, hoće onaj Kebo?“, „Moj sin ne radi, ima li kakvog posla za njega kod vas?“ ili „Šta je to? Ne da više MMF pare da se hadžijate!?“.
I vjerovatno smo mi svjetski fenomen po tom pitanju. Dok u drugim zemljama pojedini političari pokušavaju da se što više približe narodu, kod nas su svakim danom sve udaljeniji. Nema šansi da ih vidiš na ulici (bar one „veće“) bez pratnje tjelohranitelja. Ponekad ih vidim kako protrče kroz neki tržni centar (jer oni žure i kad kupuju)... kako u pratnji dva policijska automobila projure ulicama u automobilima zatamnjenih stakala, a ulice gdje oni rade su za dobrobit građana zatvorene za saobraćaj... A često se pitam - šta jedu, gdje kupuju hranu, gdje plaćaju račune za struju, telefon, vodu?
Gen potlačenih
I šta se dešava? Što su dalji od nas, mi ih sve više nekako cijenimo. Što sebi više dižu plate i sve moguće povlastice, mi ih više poštujemo. Mi njihovu „udaljenost“ uvijek nagradimo na izborima. Što su prema nama gori, mi ih sve više volimo. Ili, ako ne baš volimo, onda bar cijenimo. I poštujemo.
Jer ko bi poštovao funkcionera na biciklu? Ili u staroj „bubi“? Ili „levata“ u čekaonici?
Bilo bi, siguran sam, po onoj našoj staroj – kad ne zna sebi, kako će znati nama? A oni znaju sebi jako dobro. Uostalom, ko kod nas poštuje poštenje, dobrotu ili skromnost?
Demokratija je dug proces. Neće kod nas demokratija doći od ponedjeljka (kako je jedan jednom rekao). Demokratija se stvara i njeguje generacijama. A mi u sebi još nosimo gen tlačenih i okupiranih.
Vrlo često nas može zavarati naše „lajanje“ u radio ili TV programu i po Facebooku. Čisto sumnjam da bi tako oštri bili kada bi trebali u lice reći šta mislimo npr. jednom od tri člana Predsjedništva. Tako da se dobro uklapamo sa „vladarima“.
I što se više iživljavaju na nama, mi ih sve više poštujemo i cijenimo.
Pri tom, i mi i oni zaboravljamo koliko moćno oružje je olovka. Naprimjer, barem svake četiri godine.
Nema komentara:
Objavi komentar