BOSANAC MIRNES ŠARIĆ PRIČA O RADU NA KRUZERIMA: U Bosni kao konobar nisam mogao zaraditi za pristojnog života

U potrazi za poslom, ali i avanturom, na cijelom Balkanu posljednjih godina sve veći broj mladih se odlučuje za posao na velikim turističkim kruzerima koji plove morima i okeanima širom svijeta. Nadaju se platama od nekoliko hiljada dolara mjesečno, s kojim bi za godinu-dvije na valovima otplatili kredite u “švicarcima”, izašli iz debelog “crvenog” na tekućem računu, kupili auto ili riješili stambeno pitanje.

Autor: Amar Dela DELIĆ

Samo su rijetki svjesni da je rad na kruzerima težak posao od 10-12 sati dnevno, sedam dana u sedmici, a ne odmor na moru.

Mnogo radne snage iz naše regije se prijavljuje za rad na brodovima – kruzerima, a oni koji su uspjeli pronaći posao rade kao frizeri, maseri, kozmetičari, manikiri, osobni treneri, konobari, prodavači itd. Moraju poznavati engleski jezik, biti vedrog duha i komunikativni, za svoj rad mogu zaraditi od hiljadu do tri hiljade dolara mjesečno, uz osiguran smještaj i hranu.

23-godišnji Zeničanin Mirnes Šarić je već godinu na kruzeru. On je sasvim slučajno došao do ideje za rad na ovoj vrsti broda. Sjedio je u kafiću u kojem je radio te razmišljao kako da si kupi nešto, ali nije mogao uštedjeti novac za stvari poput mobitela ili odjeće.

– Posjetio sam stranicu Employment Power na kojoj sam našao kontakt gospođe iz Sarajeva koja me uputila te dala sve detalje vezane za prijavu. Otišao sam na prvi razgovor u Sarajevo gdje sam zatekao 70 osoba sa istim zadatkom kao i ja. Zadovoljio sam na intervjuu u Sarajevu kao i glavni intervju preko Skypea sa djevojkom iz Barcelone koja mi je dala svaku pohvalu, priča Mirnes.

«Nekoliko mjeseci prije polaska u New Jersey gdje je bilo moje sjedište, mnogo sam razmišljao o kruzeru, a nisam imao para za avionsku kartu. Nakon razgovora sa roditeljima, odlučili smo posuditi novac od dobrih prijatelja kojima sam ga vratio kada sam dobio platu na kruzeru, rekao je Mirnes zaDoznajemo.com.

Mirnesu je bilo dovoljno samo mjesec dana da shvati kako je njegov posao jednostavan kada se nešto želi. Imao je određenih problema jer mu je nekad bilo dosadno raditi, a pored toga, falile su mu bližnje osobe. Njegov posao je bio da dopunjava hranu na liniji u MESS-u (Mjesto gdje jedu članovi posade).

– Prva sedmica je bila najgora, nisam imao puno vremena za odmor jer sam morao raditi treninge o sigurnosti i to je uzimalo slobodno vrijeme. Iskreno, prve tri sedmice sam plakao jer mi je falila porodica i bivša djevojka, a naravno, mislio sam da sve ovo i nije baš za mene, rekao nam je Mirnes, koji je radio i do 11 sati dnevno, kada se održava akcija specijalnog čišćenja noć prije uplovljavanja u američke luke.

Na kruzeru se imao priliku družiti sa kolegama iz svih krajeva svijeta poput: Jamajke, Perua, Ukrajine, Rusije, Italije, Kine, Japana itd.

– Posebno sam bio blizak sa momkom sa Filipina. Sa njim sam provodio najviše vremena na poslu i naravno poslije. Uvijek smo pravili neke probleme te smo im se smijali tokom čitave godine. Taj momak je duže od mene na kruzeru i svemu me naučio te sam mu mnogo zahvalan, a pored njega, bila je još jedna djevojka koja je uljepšala moja posljednja dva mjeseca na kruzeru, kaže nam Mirnes.

Dosad, Mirnes je posjetio preko šest država, a njegov sljedeći ugovor treba biti: Aljaska, Kina, Japan, Indonezija, Tajland, Filipini i Bali.

Mirnes nije volio mrzio služiti Amerikancima jer su kako on kaže, dosta neuredni, dok je Latino populacija mnogo opuštena i raspoložena za zezanje.

– Iako to mnogi misle, rad na kruzeru nije lagan. Ne volim kada neko kaže samo zbog mojih slika da se ja uživam, a ustvari niko ne zna osjećaj kako je biti na brodu 8 mjeseci daleko od voljenih osoba i daleko od svog mjesta. Naravno da sam skoro svaki slobodan trenutak koristio za treniranje i izlazak napolje, jer ako ne izlazite van osjećate se kao zatvorenik. Rad na brodu skoro i jest kao zatvor kada pogledate. Imate određeno vrijeme za jesti, određeno vrijeme za rad i određeno vrijeme za sport. Nije kao osjećaj kada ste kući. Nemate ni blizu takvu slobodu na brodu, rekao je za kraj Mirnes Šarić.

Priča Beograđanina Nemanje

Sličnu priču ima i Beograđanin Nemanja Ivanović (30) koji je prije nekoliko godina preko Atlantika krenuo trbuhom za hljebom.

I Nemanja je, da bi dobio posao na kruzeru 2011. godine, morao obaviti dva intervjua, jedan u Vrbasu, a drugi u Skoplju gdje je zatekao hiljade mladih iz čitavog regiona.
Kao što bilo i za očekivati, prvi dani za Ivanovića su bili teški, na početku je morao biti svoj finansijer jer je morao kupiti kartu do Kanade i četiri para konobarske uniforme. Držao se sa iskusnijim kolegama iz zemalja bivše Jugoslavije.

O svojim počecima, prisjetio se:

– Početak je za mene bio pretežak, mnogi misle da je lako raditi na kruzeru, ali to najviše govore oni koji sjede u kući i čekaju da im roditelji nešto spreme. Ovaj posao nije šala, to je grad na okeanu i mora se naporno raditi, kaže Ivanović koji je, uprkos teškom radu, zadovoljan svojim boravkom na kruzeru. Stekao je veliko iskustvo, obišao pola planete, stvorio mnoga poznanstva…